Pokušavam se voditi za ovim... ali nema smisla.


Pametnica je malo razmišljala... I shvatila je neke stvari.

Prvo. Znajte, više nikada joj nemojte vjerovati kada kaže da je zaljubljena. Jer Pametnici se sviđa sve što je muško, hoda na dvije noge i lijepo izgleda.

Drugo. Pametnica će vam možda jednom ispričati o jednom dečku koji joj je promjenio život. Koji je i dalje u njenom srcu. On je i dalje progoni, u snovima. Ali ne sad. Jer joj se već plače, a ako počne razmišljati o njemu, sigurno je da će zaplakati.

Treće. Pametnica je neraspoložena. Nije dobro. Posvađala se sa prijateljem kojeg voli više od čitavog društva zajedno, ali on to izgleda ne shvata. I danas su se vidjeli u školi, pogledao ju je, i vidjela je u njegovim očima da se neće tako lako pomiriti. Ali neka.

Četvrto. Pametnici su se ponovo vratili stari kompleksi zbog debljine i ružnoće, iako je već milion puta čula da nije ni debela ni ružna, i sama to zna. NIje mršava, nego je... buckasta. Uvijek je bila. Ali sad joj to užasno smeta. Pokušava se oraspoložiti, ali ne ide. Ako ništa, ima lijepe oči.
Ali ipak je više ni snijeg ni kiša ne mogu oraspoložiti.

Peto. Pametnici je pun kufer blagdana, Božića i svega. Jer blagdani bi trebali da budu porodični... a njena porodica je u rasulu. I to kakvom. I zato je Pametnica nesretna. Duboko nesretna.

Šesto. Pametnica je bijesna. Bijesna je na sebe, jer nikako da popravi hemiju. Bijesna je na sebe jer je previše pogađaju riječi najboljih prijatelja. Bijesna je na druge jer je ne slušaju. Bijesna je na svoje roditelje. Bijesna je na čitav svijet. BIjesna je na P. C. - ja, jer je glup. Bijesna je na sebe, jer misli da je On i dalje treba, a zna da ne treba. Bijesna je na prijateljice, jer njoj pričaju za svoje komplekse, iako su savršene, i iako ona ima najviše razloga da se žali. Bijesna je na ljude, jer su tako slabi, podložni utjecajima i ljuti. Bijesna je na Djeda Mraza, jer joj već godinama ne donosi ono što najviše želi - konačan mir u porodici i prestanak emocionalne zajebancije.



Da zaključimo: Pametnica je u k***u. Da izvinete na rječniku.



Ima i jedna olakšavajuća okolnost. Jedna stvar koja Pametnicu čini sretnom. I smiješi se dok zamišlja vaše reakcije.

Pametnica je gledala "Twilight the Movie". *smile*



Da, da. *kima glavom*

Zaista jesam. Nije bilo titla, ali nema veze. Gledala sam "Twilight"!!

I moram vam reći... Edward je... aaah. *uzdiše, slini, bali*

Vjerujte mi, skvičala sam kad sam ga prvi put vidjela. I skoro zaplakala na kraju.

I love it!

Volim vas sve, i vraćam se nazad u svoju apatiju.

Pametnica.

Moram to reći. Moram.

Snijeg pada!
I to me čini sretnom.

Raspoloženje mi se popravlja, sve dijeluje tako lijepo.
Hladno je. I bijelo.

Obožavam snijeg. Čini me sretnom, čini me živom.
Čini da osjećam milion stvari, da se vrtim u krug, sretna, da se smijem na glas.

Snijeg je magičan za mene.



Svima vama moram preporučiti jednu predstavu. POzorišnu predstavu hrvatskog teatra Exit, bar mislim.
Kako misliš mene nema?!

Prije dva dana sam gledala tu predstavu, gostovala je na Pozorišnim danima u mom gradu.
Režirao ju je Ivica Boban, a glume Filip Juričić i Amar Bukvić.

Morate ju pogledati.

Njih dvojica, četiri stolice i jedan plakat. Čitava predstava.
Smijat ćete se do suza.

Morate ju pogledati. Ne propuštajte priliku. Ako čujete da
dolazi u vaš grad, trk kupite karte. Jer inače... pokajat ćete se.

* * *

Na kraju te predstave, počinje pjesma.

Pjesma čijeg početka pokušavam da se sjetim zadnja dva mjeseca.

Pjesma koja nema smisla, a opet za mene je smisao u samoj pjesmi.

Pjesma koja me podsjeća na prijateljstvo koje sam uništila, a koje polako obnavljam.

Pjesma koja me čini tako sretnom.

Pjesma koja lijepo zvuči kada ju pjevam.

Pjesma koja ide uz zimu, hladnoću, noć i moj sivi kaput.

Pjesma zbog koje sam zavoljela novu vrstu muzike.

Pjesma koju ću pamtiti.

Želim nestati. Želim prestati misliti.
Želim otići na mjesto koje će biti samo moje. Želim otići na mjesto koje nema imena, u kojem nema nikoga.
Želim otići na mjesto gdje ću moći plakati koliko želim, gdje će se moje suze stapati sa žuborom rijeke i gdje nikome neće smetati.
Želim otići na mjesto na kojem ću moći polomiti sve, na kojem ću moći vrištati tako jako da će me glasnice zaboljeti, ali će mi to vrištanje donijeti neopisivo olakšanje.
Želim otići na mjesto na kojem ću naći mir. Mjesto gdje nije bitno tko sam, kako se zovem. Mjesto na kojem će mene cijeniti zbog mene, a ne zbog onog dijela mene koji stavljam kao masku i pokušavam održati, iako se boje već pomalo tope i svi naslućuju grimasu koja se skriva. Maska koja je postala iznošena i izlizana od upotrebe, maska koja više nikoga ne zavarava.
Stoga pravim novu masku, šareniju i ljepšu, ali ta maska u tami, pri prigušenom svjetlu postaje još strašnija, još jezivija od one prve.
Maska mi je gotova, već sam ju stavila. Više nemam mogućnosti da budem ja. Ta maska je postala ja, toliko koliko nikada nisam mislila da je moguće. Tješila sam se, moći ću je kontrolisati, neću dopustiti da me obuzme. Jaka sam, uvijek sam bila jaka. Mislila sam tako. Ustvari sam uvijek znala.
Ta prokleta maska je sve što mi preostaje.



Srećan rođendan, Belle M.
Volim te*

Ne znam tačno o čemu da piše. Mogu pisati o tome kako je prošao test iz informatike.
Mogu pisati o tome kako me jedna osoba u razredu izuzetno nervira.
Mogu pisati o tome kako jako jako jako želim da idem na Sajam Knjiga u Beogradu, a mama mi ne da.

A mogu jednostavno da kažem da želim kišu.



A opet... mogu pričati o prijateljstvu.

Mogu pričati o tome kako se jedna od mojih najboljih prijateljica promjenila.
Nije to nešto primjetno, drugi to ne primjećuju, ali...

Bile smo nas tri.

Međed, Štakor i Milhouse. : )
Smijale smo se zajedno, tugovale zajedno. Sviđala su nam se trojica drugova. Voljele smo iste stvari.
Bile smo najbolje prijateljice.
A onda...
Štakor se promjenio. Nije to nešto ozbiljno... Ali ja primjetim razliku.
Čudna je. Udaljena. Ne priča više sa mnom kao nekad.
I to me boli. Stvarno me boli.
Nije fer.

Šta je to toliko drugačije u srednjoj? Zašto se mora tako ponašati?

Nije fer.

Srednja škola mi malo po malo uzima prijatelje.




Nisam vesela. Nisam raspoložena.

Ali smijem se zbog njega.

Prvi i posljednji put kažem.

Nedostaješ mi, A.

Zaljubljena sam.

Bar mislim da jesam.

Možda.
Ne znam.

Previše puta sam bila "zaljubljena", da je ta riječ za mene postala izlizana svakodnevnica.
U zadnje vrijeme pokušavam da pronađem dublji smisao u toj riječi. Možda i uspijem.

Već godinu dana mi se sviđa ovaj jedan dečko. A on mi ne zna ni ime. Ne poznajemo se.
Ali on je taaako sladak.

Dvije je godine stariji. I košarkaš je :)

Padam na košarkaše. Zadnjih... pufff, četiri dečka koji su mi se svidjeli bili su košarkaši.
Što ću, jače je od mene.

Nazvala sam ga P. C. Ili u prevodu - Prince Charming.
Mada vjerojatno nije niti princ, niti šarmantan.
Ali voljela bih da bude.

Ja neću ništa poduzeti. Neću iz principa.

A mislim da me je primjetio.
Ustvari primjetio me je 100%.

Sada samo čekam... I gledam njegove slike. :)





Dobila sam 3- iz hemije.

Ne čistu trojku.

Tri minus.

Bah.

Ja, koja sam išla na takmičenje iz hemije u osnovnoj. To tako nije fer.
I još sam dobila 4 iz engleskog. Engleskog!!!
Pa ja čitam knjige na engleskom!
Glupa gramatika.
Znam.
Sve znam.
Ne mora to značiti, bla - bla - bla.

U stvari, nije to u pitanju. U pitanju je moj strah da neću biti dovoljno dobra da prođem tu gimnaziju sa odličnim uspjehom.
I kao mala, uvijek sam bila ubjeđivana od strane roditelja, pa čak i učiteljice u školi, da ja moram biti najbolja. Najbolja u svemu.
Prirodno sam pametna. Doista jesam. Bar što se tiče učenja. Ne treba mi više od dva sata za jedan ili dva predmeta. Brzo pamtim, i imam jako dobro razvijeno apstraktno mišljenje.

Ne hvalim se, zaista, ali pokušavam objasniti neke stvari. Pokušavam objasniti taj svoj strah.

Uvijek sam bila uvjeravana da sam pametna. I počela sam vjerovati u to. Kada su me druga djeca zezala, odmahivala sam glavom znajući da sam pametnija od njih. Koliko god to arogantno zvučalo, tako je. Tako i dan danas mislim o nekim ljudima.
Ali bila sam uvjerena da mi osim tog intelekta nije bilo potrebno učenje. Da ću svojim bistrim odgovorima i otvorenim ponašanjem, te logičkim zaključivanjem jednostavno dobiti tu peticu.
I uspijevalo mi je. Stvarno mi je uspijevalo. Nastavnici su me voljeli, za sve te godine su me dobro upoznali, i zavoljeli me. Uvjek sam se isticala, ponekad i pomalo neprikladno, prekidajući profesore, ali uvjek bih se izvukla.

A sad sam došla u novu sredinu, gdje me nitko ne zna i nema želje da me upozna.

I osjećam se tako obeshrabreno.

Tako jadno.

Sada vidim da moram učiti. Moram učiti ako želim da prođem. A to mi ne odgovara.

Nikako mi ne odgovara.

Lijepo mi je rekla moja mama: "Ti jesi pametna, ali to nije dovoljno. Zašto da dopuštaš da netko tko je manje pametan od tebe, a mnogo uporniji, dobija bolje ocjene?"

Možda sam umišljena. Vjerojatno. I razmažena. I to je vrlo vjerojatno.

Ali bojim se da neću biti dovoljno dobra.

Bojim se.


***

Želim da kiša ponovno počne. Nedostaje mi. Neraspoložena sam kad nema kiše.

Želim kišu, i sivilo, i onu prekrasnu hladnoću koja te ispunjava kada izađeš napolje u crnom kaputiću (koji još nemam, što ne znači da ga ne namjeravam jako brzo kupiti) sa kariranim kišobranom. I samo se smiješiš jer je sve tako lijepo, da ti se prosto ne ide kući. I miris u zraku, i polumokra kosa, i šljapkanje čizama po lokvama.

Hoću kišu.

:)





*And I need you.
*And I miss you.
*And now I wonder...

*If I could fall into the sky
*Do you think time would pass me by
*`Cause you know I`d walk a thousand miles
*If I could just see you...
... tonight. *

Sretna sam.

Sretna sam jer mi je rođendan.

Sretna sam jer sam vas upoznala.

Sretna sam jer znam da ste tu.

Sretna sam jer su se svi sjetili mog rođendana.

Sretna sam zbog svog života.

Sretna sam jer sam sretna. :)

Jako sam sretna.





(Imam tjelesni u deset. Odjednom nisam više toliko sretna. )

Sinoć sam sahranio jednu ljubav,
baš tu na ćosku uz cigretu,
Srećan sledeći 14.Februar bas svima na ovom svetu...

Imala sam nekad jednom jednu osobu. Osobu koja je uvijek bila tu. Osobu koja me slušala. Slušao je sve ono što imam da kažem, bio je tu uz mene. Uz njega, oslobodila sam se straha. Priznala sam ono što me pritiskalo iznutra. Dok sam bila s njim, bila sam sretna. Bio mi je kao stariji brat, pomagao mi u svemu. Uvijek je znao što da kaže u pravom trenutku. Poznavao me u dušu. Znao je izvući ono najbolje iz mene, ali je znao i suočiti me sa mojim strahovima.

Bio je moj najbolji prijatelj. Moj oslonac. Moje sve.

A onda sam sve kule srušila sa par udaraca.

Udaljila sam se. Distancirala. Obijala sam ga, sve njegove napore da ponovo budemo ono što smo nekad bili.

Najbolji prijatelji.

Ne znam zašto sam to radila, zašto sam rušila ono što mi je davalo snagu, zašto sam uništavalo ono što je vrijedilo u mom životu...

Uz uticaj nekih ljudi, počela sam govoriti da je on djetinjast, da sam ga prerasla, da je previše narcisoidan, da nije dobar prijatelj. Govorila sam da se ne mogu družiti s njim, da mi se gadi, da ne želim da znam za njega. Ubjeđivala sam se da je to zaista istina. Ubjeđivala sam se da je tuđe mišljenje i moje mišljenje. Ubjeđivala sam se da vjerujem u to.

A znala sam da griješim.

Imao je svoje mane. I ja sam imala svoje. Možda nismo mogli ostati najbolji prijatelji. Možda nam nije bilo suđeno.

Ali sada, zbog mojih postupaka, nikada nećemo saznati, zar ne?

Znam da nećeš ni čitati ove redove,
al' me često muči pitanje kad završim skitanje
i budan dočekam svitanje - gde si ti?
Gde su te odneli vetrovi?
Ovi stihovi, tebi pisani, ne silaze mi s pameti...

Da li ikad misliš na mene? Da li se pitaš kako mi je?

Ne bi trebao, jer bila sam kučka. Ponijela sam se kao zadnja gadura prema tebi.

Znam da sam te povrijedila, znam da sam te odbacila na najgori mogući način, nakon što si mi pomogao, onda kad nisam bila pri sebi, onda kada sam bila na dnu... Kad mi je bilo teško, kad nisam znala šta da radim... Nazvala sam te, požalila ti se... rekao si sve će biti u redu, rekao si da ćeš biti tu, da ti kažem šta god mi treba... povjerovala sam, iskoristila sam te...

A onda ti rekla da odjebeš.

I sad se kajem. I znam da te nije briga. Ne bi trebalo da te bude briga. Ne znam zašto se uopće nadam. Shvatam. Ne pokušavam da se opravdam. Nema smisla, znam. Ali kad bih znala da ponekad pomisliš na mene...



Izgubila sam druga. I ništa ga neće vratiti.

Ništa.

Baš ništa.

Prvi post.
Trebala bih se predstaviti.
Buuuu:)
Krenimo od osnove.

Zašto sam uopće napravila blog?

Moram biti iskrena. Kao prvo, vidim da dosta mojih online prijateljica ima osobni blog. I čitam njihove blogove, i sviđaju mi se. Jako.
Pa rekoh, zašto da ne? Ionako nemam što izgubiti.
:)

Postoji i još jedan razlog.
Zaista sam željela još jedan blog sa finim dizajnekom i lijepo uređenim boxevima. Imam jedan, ali... željela sam još jedan.

Eto, priznala sam. I što sad? :)




E sad. Postoji još jedna stvar koju bih željela razjasniti. Username. To bi ujedno bilo i predstavljanje.

Pametnica.

Otkad znam za sebe, ja sam uvjek bila ona pametna. Ne samo svojim roditeljima, jer svaki roditelj misli da mu je dijete pametno, nego i svima ostalima. Tako da je bilo prirodno da kao nadimak odaberem tako nešto. Kad su svi ostali već zauzeti. :)
I to "Pametnica" ne stoji da bih se ja sada pravila da znam sve. To samo označava osobu koja voli da se pravi pametna. U pozitivnom smislu. I da razmišlja. Uglavnom previše.

Eto, zašto naprimjer sada osjećam kao da moram da se opravdavam?
Nebitno. Samo sam to htjela da kažem. Da ne mislite da sam neko razmaženo derište. :)

I eto, počinjem ponovno. Pokušat ću vam dočarati svoje misli. Pokušat ću vam predočiti svoja osjećanja u različitim trenutcima. Ne znam koliko često ću stići pisati, obzirom na školu i svoj drugi blog. Ali potrudit ću se.

Smiješak vam ostavljam i do sljedećeg javljanja od vaše Pametnice.


P. S. Onaj tko me nazove plavušom... platit će.
*evil grin* :)